Forum o psima
 
Početna stranicaPočetna stranica  FAQFAQ  PretraľnikPretraľnik  ČlanstvoČlanstvo  Korisničke grupeKorisničke grupe  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  

Share | 
 

 Guadelupe, bijeli mačak

Go down 
Autor/icaPoruka
bebby
Samojed
Samojed
avatar

Female Broj postova : 1155
Lokacija : Maltese Land
Registration date : 02.05.2008

PostajNaslov: Guadelupe, bijeli mačak   pon kol 25, 2008 5:33 pm



Od zime do u kasno ljeto ležao je na termoakomulacionoj peći ispod prozora u dnevnoj sobi, uvijek okrenut prema stolu za kojim je sjedio njegov gospodar Ivan Šarić, viši kontrolor u Službi društvenoga knjigovodstva, i dovršavao ono što ne bi stigao na poslu. Događalo se to one godine kada je izbila afera Agrokomerc, a Fikret Abdić završio u zatvoru zbog lažnih mjenica. Pred Šarićem je svakodnevno bilo više mjenica, s adresatima i adresantima iz cijele Jugoslavije, nego što ih je prošlo kroz Abdićeve ruke. I njihova vrijednost bila je veća od one za koju se tom čovjeku sudi. No, u tome nije bilo ničega neobičnog. Pred svakim višim kontrolorom, a bilo ih je osam, našlo bi se isto toliko mjenica, i nijedan osim njega oko toga nije stvarao paniku.

Ali nešto se te zime s Ivanom dogodilo. Rodio se strah, koji je s prvim proljetnim zuboboljama postajao veći. Nakon što bi ga zubi, nakon višenoćne muke, prestali boljeti, strah se nije smanjivao. Potom su stigle rane lipanjske vrućine, Ivan se znojio čas u vrelom, čas u ledenom znoju, a strah koji mu se tada raskrupnjao poput torza Petra Čelika, više se nikada nije smanjio. Od sedam do tri mjenice je držao zaključane u sefu, dobro pazeći da mu ih ne ukrade netko od kolega, čistačice, ili bifedžija Rizo koji je stalno, da ga zavara, pričao masne viceve. U tri bi umoran i zuboboljan vadio mjenice iz sefa, spremao ih u kuferčić, koji bi lancem vezao za ruku, odlazio je kući, otvarao kuferčić, raspoređivao mjenice po stolu i započinjao knjiženje. A u deset, po završetku posla za taj dan, nešto bi pojeo. Tek nakon što bi mjenice zaključao u kuferčić, Roza je smjela ući u dnevnu sobu, iznijeti pred Ivana filovane paprike, knedle s marelicama i bokal soka od ruža.


To su bili jedini trenuci kada su oboje bili malo sretni. On jer bi na čas zaboravio na mjenice, kojih je više nego u Abdićevoj optužnici, a ona jer bi svakoga dana u ta doba mislila isto: ma šta je meni, vala baš sam tuka, mislila, jadna, da mi je čovjek sišao s uma, a on, vidi ga, normalan, jede knedle i sve hukće od dragosti dok ih zalijeva sokom od ruža. Gospođi Rozi činilo se nespojivim da bi lud čovjek pio njezin sok od ruža, taman da joj je stotinu puta muž, i taman da su tisuću godina skupa, a ne samo četrdeset.

Jedini koji je smio biti u sobi dok je Ivan Šarić knjižio mjenice bio je on: bijel kao snijeg, bez ijedne mrlje na sebi, s jednim svijetloplavim i jednim sivim okom. Svijetloplavo bilo je kao morsko dno u Tučepima, kad bi ono zagrijalo najjače sunce, a Ivana žena poslala da otuče dagnje za ručak. Sivo je oko bilo kao dno lonca na kojem piše Gorica Yugoslavia. Ivan se divio tim različitim očima i tom savršeno bijelom krznu, ali još više miru njegovoga bića. Dao mu je ime Guadelupe, jer je to bila najneobičnija riječ koje se mogao sjetiti. Uzdrhtao i oznojenih ruku, kao da se pod njim zemlja neprestano ljulja i svakoga časa bi ga mogla progutati, gledao je u tog mačka kao u jedinu sigurnu točku.

Svakoga jutra, nakon što bi Ivan Šarić odlazio na posao u onu zgradu ispred koje i danas, kada više nitko iz ove priče nije živ, gori vječna vatra, Guadelupe bi skočio na prozor iznad peći, s prozora na trešnju, pa bi se naglavce strčao niz stablo i nestajao negdje u dubokoj travi, pa u koprivi kod ograde od zahrđale bodljikave žice. Vjerojatno bi prošao i kroz ogradu, ali ga nitko s druge strane nikada nije vidio. Znalo bi se da jest, jer cijelo je susjedstvo, makar po priči ako ne i po viđenju, znalo za bijelog mačka u Šarića. Jedni su vjerovali da je anđeo, drugi su ga se plašili kao vraga, zbog onog plavog oka koje je na trenutke izgledalo kao oko čovjeka, hladnokrvnog ubojice. Naravno, nije bilo takvih koji bi mislili da je Guadelupe naprosto albinos, a da je mimo toga mačak kao i svaki drugi.

Kući bi se, uvijek istim putem, preko trešnje i prozora, vraćao desetak minuta prije nego što se Ivan vrati s posla. Obično bi to bilo oko tri i dvadeset, ali ako ga je nešto zadržalo u gradu, i ne dođe do šest, Guadelupe bi na svojoj peći bio deset do šest. Katkad se znalo dogoditi da vjetar zalupi prozor. Tada je sjedio na simsu, mijaukao i s isukanim kandžama kuckao i grebao po prozorskom staklu. Taj sitni zvuk, ako ste ga ikada čuli, kada mačka noktima kucka po staklu, jedan je od najpamtljivijih zvukova u životu, kao zvuk dječjeg plača, topovskog pucnja ili valova koji se penju i spuštaju niz žalo. Kada bi mu Roza otvorila, Guadelupe bi mrnjauknuo. Taj mrnjauk katkad je zvučao kao ljutnja, ali najčešće je bio samo pozdrav.

Petnaestak minuta kasnije već su njih dvojica bili sami u sobi. Ivan je otključavao svoj kuferčić, vadio i po stolu raspoređivao mjenice, a Guadelupe je žmirkao u njegovom pravcu. Gledao ga je netremice, ali lijeno. Da se Ivan počne utapati, Guadelupe ga ne bi spašavao niti bi trepnuo barem dvaput više. Ali to nikako ne znači da mu nije bio drag. Ponekad se čini kako mačke, pogotovu tako upečatljivih osobnosti, misle da ljudima nema spasa i da ih treba pustiti da potonu i nestanu. Mačke o sebi misle da su vječne, i vrlo je vjerojatno da su u pravu.

Svakih desetak minuta Ivan bi morao pogledati u njegovom pravcu. Guadelupe nikada nije zaspao dok je on radio. Možda bi mu bilo lakše da jest. Možda bi tada Ivan Šarić, viši kontrolor u Službi društvenoga knjigovodstva, shvatio koliko su bezrazložni i besmisleni njegovi strahovi i strepnje. Zamisli samo, posumnjati u kafedžiju Rizu da će ti ukrasti i prepraviti mjenice, i to iz čistoga pasjaluka, da te vidi iza rešetaka, u društvu s Fikretom Abdićem! Da je Guadelupe jednom sklopio oči, kao što ih barem pedeset puta dnevno na deset minuta sklopi svaka Božja mačka, da je zaspao kao čovjek i da je preo u snu, kao što prede svaka čista mačja duša, Ivan bi, možda, došao sebi. Zovnuo bi ženu, viknuo bi otključavši vrata dnevne sobe: “Rozo, moja Rozo, ja ti evo dođoh sebi, a ni sam ne mogu vjerovati gdje sam sve bio!” Ona bi ga zagrlila, i ova bi priča prošla mimo nas, kao što su prošle tolike obične mačje priče. Ali nije tako bilo. Nije Ivanu bilo suđeno da Guadelupe sklopi oči.

Jednoga dana Guadelupe je već oko podne lupkao i grebao kandžama po prozorskome staklu. Kada mu je otvorila, on nije mrnjauknuo, nego se tiho spustio na peć, kao da je upravo ukrao šniclu iz kuhinje i strahuje što će se dogoditi kada ona to primijeti. Desetak minuta kasnije na vratima su se pojavila dvojica milicionara. Njoj su se noge podsjekle, a znala je što se dogodilo i prije nego što su joj rekli. Kada je vidio, po dolasku na posao, da mu je kuferčić prazan, Ivan Šarić počeo je vikati, a zatim se kao lav bacio na kafedžiju Rizu, koji se upravo pojavio s tacnom na kojoj je bilo osam prvih jutarnjih kava za osam viših kontrolora. Srušio ga je na zemlju, i možda bi ga i zadavio, iako je Rizo bio za glavu veći od njega. Ali to je bila ona snaga koja se pojavi u čovjeku kada izgubi sve.

Ivana Šarića najprije je odvelo na neuropsihijatriju, na Jagomir, a nakon šest mjeseci promatranja na odjeljenje zatvorenog tipa, na Sokolac. Mjenice nikada nisu pronađene, ali policijske istrage nije bilo. Najprije svake nedjelje, zatim dvaput mjesečno, a uskoro i rjeđe, Roza ga je obilazila. Donosila mu je mačka u crvenoj košari, kupljenoj u Trstu, a onda bi ga Ivan dugo i molećivo ispitivao o tome gdje je sakrio mjenice. Ako bi došla bez njega, Ivan ne bi progovarao ni riječi. Samo bi tupo gledao pred sebe, i ne bi znala je li ju prepoznao. Takav je bio i s ostalim bolesnicima. Kada zapuše jugovina, oči mu se napune suzama, stalno se osvrće oko sebe i traži nekoga, govorili su joj doktori. Nakon što je u ranu jesen 1990. uginuo Guadelupe, bijeli mačak, Ivan Šarić zauvijek je ušutio. Znao je da mjenice više nema tko naći, i neće biti oprana ljaga s njegova imena.

Da je Guadelupe
jednom sklopio oči, kao što ih barem pedeset puta dnevno na deset minuta sklopi svaka Božja mačka, da je zaspao kao čovjek i da je preo u snu, kao što prede svaka čista mačja duša, Ivan bi, možda, došao sebi
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://psisuzakon.77forum.com
 
Guadelupe, bijeli mačak
[Vrh] 
Stranica 1 / 1.

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
Zlatno oko :: Ostalo :: Vijesti-
Forum(o)Bir: