Forum o psima
 
Početna stranicaPočetna stranica  FAQFAQ  PretraľnikPretraľnik  ČlanstvoČlanstvo  Korisničke grupeKorisničke grupe  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  

Share | 
 

 Simfonija boli Željka Dombrovskog

Go down 
Autor/icaPoruka
bebby
Samojed
Samojed
avatar

Female Broj postova : 1155
Lokacija : Maltese Land
Registration date : 02.05.2008

PostajNaslov: Simfonija boli Željka Dombrovskog   uto kol 26, 2008 4:26 pm



U nedjelju, na Uskrs, macila se Kora, susjeda Đure Štefana. Sjedili smo za stolom, kao da je ručak, radio je bio upaljen, otac je slušao Radio London, koji je javljao da je bombardiran Beograd. Majka je kršila prste, i 0sve govorila jao meni, jao meni, kao da su Švabe nju lično izbombardirale, što je nama djeci bilo malo smiješno, ali znali smo da je stvar ozbiljna i da se ne smijemo smijati. A baka Ruža, Rozika Morgenštern, koja nam nije bila prava baka nego ju je djed oženio kada je umrla naša prava baka Milica, svako malo je otvarala i zatvarala prozor, pa osluškivala čuju li se bombe i avioni. Nije moguće da je Beograd bombardiran, a da kod nas živživuću smrznuti vrapci, čuje se kako stara Laptalinka u podrumu puni kante ugljenom i kako ih, puhčući i dahćući, nosi na četvrti kat, a baka Ruža, prije nego što će opet zatvoriti prozor, samo kaže - opet će snijeg!, ali ne zato što ona stvarno misli da će snijeg, nego da opravda otvaranje prozora.

A onda se čulo lupanje po vratima. Jao meni, jao meni, mama je jedva dočekala da još jednom zakuka, tata je ugasio radio. “Tko bi to mogao biti?”, upitao je Braco, onim glasom kao da ima barem dvadeset pet a ne samo pet godina. Otišao sam otvoriti, a pred vratima je stajao, velik, brkat i strašan, žandarmerijski narednik Đuro Štefan, naš susjed s donjeg kata, zbog kojeg smo Braco, Sara i ja između dva i pet morali hodati na prstima, a mama poslije osam navečer nije smjela prati rublje, jer bi Đuro odozdol udarao metlom i psovao nam sve svece, iako mi nismo imali nikakvih svetaca. Nikada na stubištu nije pozdravio ni tatu, ni mamu, ni baku Ružu, Roziku Morgenštern, nego bi od sviju nas, ako je ikako bilo prilike, okrenuo glavu. Tata bi samo progutao knedlu, i nikad se ništa o njemu nije govorilo, osim što je jednom rekao: “Što smo mu mi krivi! Nismo ono što misli da jesmo. Nismo ništa!” Nisam ga razumio, ali sam dobro zapamtio, i spremao sam se jednom upitati što je tad mislio. Jednom, kad budem bolestan od gripe ili difterije, i kad budem imao tako visoku temperaturu da će mi sve morati reći.

Stajao je, dakle, taj ogromni Đuro Štefan, a niz obraze su mu tekle suze. Svaka je bila velika kao moja šaka. Tada sam shvatio nešto što je posve logično, ali o čemu ne razmišljaš: ogroman čovjek plače velike suze. “Treba mi doktor, molim vas, zovite ga!” Prvi put netko mi je rekao vi, a da se nije šalio kao što se šali teta Rahela kada me pita: “Želite li himber ili možda rakijicu?”

Tata je već bio tu: “Susjed, što se dogodilo?” I već je grabio svoju doktorsku torbu, koja je uvijek stajala ispod police s telefonom, i trčao dolje. Naravno, svi smo krenuli za njim. Zbog nečega, i mama i baka pokušavale su biti silno ljubazne prema čovjeku koji im se prvi puta u životu obratio. “Ne bojte se, sve će biti u redu, moj Jakica će učiniti što god je u njegovoj moći!”, rekla je mama. Jakica je, naravno, naš dragi tata Jakob Nahmijas, i bio bi ljut da ju je čuo kako ga je pred stranim čovjekom nazvala. Na vratima našega stana pisalo je: “Dr. Jakob Nahmijas, ginekolog, akušer i porođajnik, ordinira prema dogovoru i potrebi”. Želio je da ga ljudi upravo tako i oslovljavaju.

“Gdje je gospođa?”, upitao je kad ga je Đuro uveo u spavaću sobu, pred bračnu postelju, prekrivenu vezenim prekrivačem, iznad koje je bila fotografija njega u žandarskoj uniformi i njegove debele žene, koju smo svi zvali Kraljica, jer je uvijek na glavi imala isti šešir kakav je kraljica Marija nosila na kraljevoj sahrani. I na toj slici je bila sa šeširom. “Otišla je svojima u Lazarevac”, rekao je Đuro, “sve bi bilo lakše s njom”. Tata je bio zbunjen, i žao mi je što mu nisam vidio lice kada je žandarmerijski narednik Đuro Štefan otvorio vrata velikog dvokrilnog ormara. Na zakrvavljenim krpama u dnu ormara, ispod Đurinih ratnih i žandarskih uniformi, ležala je Kora, s dva mrtva mačića pokraj sebe i trećim, također mrtvim, koji je izvirivao iz nje.

Nisu me pustili da to vidim, mama me je ščepala za gušu i povukla za sobom u dnevni boravak, gdje smo sjedili ispod slike Kosovke djevojke što poji ranjenika, iste one koja je u mom bukvaru, i slušali urlike iz spavaće sobe. To nije bio glas životinje, dugodlake i plemenite perzijske mačke, što ju je Đuro Štefan, kao tromjesečno mače, dobio osobno od princa Pavla, koji mu je tako zahvalio za vjernu službu. Nije to bio glas hajvana, kako bi rekla baka Ruža, zvana Rozika Morgenštern, koji se ne razumije u matematiku, kretanje zvijezda i veliki rat, i koji za razliku od nas ljudi ne osjeća tugu i nesreću - tako nam je ona objašnjavala razliku između životinje i čovjeka. To su bili krici stvorenja koje u krvi i znoju, trpeći najgore bolove, na svijet donosi mrtvu djecu. Tako je to otac kasnije pokušavao objasniti, pogođen onim što je doživio, ali još uvijek malo povrijeđen što ga je žandarm Đuro zvao da mu porađa mačku.

Nikada nam nije do kraja ispričao što je tamo radio i kako je pomagao Kori, dok smo mi sjedili u Đurinom dnevnom boravku i ledili se od nekoga čudnog straha i jeze. Nijedno od nas, ne mislim pritom samo na nas djecu, nego i na mamu i baku Ružu, još nije čulo takvo što. Taj dugi i očajni krik, u kojem se nije razaznavalo kojem biću pripada, bio je čist i jasan bol živoga stvora. Bilo kojega. Kad god me nešto bude jako boljelo, ili kad god budem vidio veliku ljudsku patnju, u ušima će mi biti Korin krik. Da imam takvoga dara, da sam Gustav Mahler, a ne tek mali američki profesor muzike, kojemu se u životu svašta događalo pa vam je zato zanimljiv, napisao bih Simfoniju boli, načinjenu od krika mačke koja na dan šestoga aprila 1941. rađa mrtve mačiće. To je ono što sam zbilja čuo, doživio i proživio, a sve što će kasnije doći samo je priča, ili nastavak Korinih patnji.

Mačića je bilo šest. Jedan je preživio. I Kora je preživjela. Sljedećih dana Đuro Štefan dolazio je po nas da gledamo Koru i njezinu kćer. Još je bila slijepa, a kad progleda, nas više neće biti. Puštao nas je da ih milujemo, i govorio da našem tati ovo neće zaboraviti. “Obična mačketina, rekao bi čovjek. Jest da je Karađorđevićka, ali kao da i nije. Grebe po parketu, vere se po zavjesama i piša gdje ne treba, kao i svaka druga. Ali kad zaplače i zajauče, to ne možeš da podneseš, samo ako imaš duše. Vaš otac mi je spasio Koru. Zahvalan sam mu do groba!“

A onda je jednoga popodneva Đuro Štefan pokucao na naša vrata u novoj, crnoj uniformi, s crvenom trakom oko ruke. Rekao je da se moramo spremiti za pola sata, i da više ni za što nema vremena. Odnio je naš radio, maminu kutiju s nakitom i pozlaćenu menoru bake Ruže, koju smo zvali Rozika Morgenštern, jer se tako i zvala, i jer je zvučalo tako bečki, kao valcer. Rekao je da će nam to jednoga dana vratiti, a da sad moramo bježati. Dao nam je dokumente s lažnim imenima, i od tada se zovem Željko Dombrovski. Vlakom smo stigli do Mostara, nekoliko tjedana kasnije već smo bili u Dubrovniku, odakle smo otplovili za Ankonu. Baka Ruža umrla je u proljeće 1944., u Chicagu, a mi ostali dočekali smo kraj rata živo i dobro.

Đuro Štefan, ili Georg Stefan, bio je zao čovjek. Nikome u tom ratu, koliko znam, više nije učinio nikakvo dobro. Poslije su ga godinama i desetljećima tražili po Brazilu, Paragvaju i Argentini, ali ga nisu našli, pa mu nisu mogli ni suditi. Ne znam je li mi drago, ili mi je krivo zbog toga. U Jugoslaviju sam prvi put došao 1950. Odsjeo sam u beogradskom Majesticu, i jednoga jutra me je na recepciji dočekao paket, u kojem su bili naš stari radio, mamina kutija sa sve i jednim njezinim prstenom i ogrlicom, te menora bake Ruže. Ili Đuro nikada nije ni stigao do Latinske Amerike, nego je živio tu, negdje u blizini, ili je nekoga zadužio da nam vrati te stvari. Nikada nikome o tom paketu nisam govorio. Ne bih volio da su ga ulovili. Iako znam da nas nije spasio on, nego nas je spasila njegova mačka.

Mačića je bilo šest. Jedan je preživio. I Kora je preživjela. Sljedećih dana Đuro Štefan dolazio je po nas da gledamo Koru i njezinu kćer

Taj dugi i očajni krik, u kojem se nije razaznavalo kojem biću pripada, bio je čist i jasan bol živoga stvora. Bilo kojega. Kad god me nešto bude jako boljelo, ili kad god budem vidio veliku ljudsku patnju, u ušima će mi biti Korin krik
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://psisuzakon.77forum.com
 
Simfonija boli Željka Dombrovskog
[Vrh] 
Stranica 1 / 1.

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
Zlatno oko :: Ostalo :: Vijesti-
Forum(o)Bir: